Rijetko kad se vozimo tramvajem, mreža nije razgranata, nama baš nije praktično doći do stanice, nebitno.

Današnja vožnja tramvajem nije trebala biti ništa posebno. Vjerojatno onima koji su duže u Dublinu ni ovo nije bilo čudno, no nama je bilo. Jako.

Stane tramvaj na nekoj stanici, vozač otvori vrata svoje kabine i glasno izgovara ime stanice (koja je pored željezničkog kolodvora). Prvi puta, drugi puta, nitko ništa.

Ustane vozač, izađe iz kabine, dođe do starice ( koja je jadna bila toliko stara i oronula da smo konstatirali da se uopće ne bi igdje trebala  sama kretati) i kaže joj: gospođo, ovo je stanica pored željezničkog kolodvora. Ona polako počne pakirati svoje vrećice, on sasvim stpljivo pomogne s vrećicama, pomogne joj izaći iz tramvaja.

Krene s njom van, izvede ju ispred tramvaja na suprotnu stranu pruge, pokaže joj kojim smjerom treba ići do željezničke stanice. Vrati se u kabinu i nastavi voziti kao da ništa nije bilo.

Pitam se kaj je nama da nas je to šokiralo? Kada nam je ljubaznost postala neuobičajena?