Opet sam si neki dan malo čavrljala s taksistom, pa me pitao kaj radim, ja rekoh – accountant – kaže on – “Dublin has become an accounting society”.

E, pa, drago mi je….

Tko god priča o Irskoj, kaže da ovdje ima posla. Tko ga traži, nađe ga bez problema. Ok, zvuči fora, nemreš znati dok ne isprobaš.

Za moju struku – računovodstvo, ilitigaposeljački – accounting, zapošljavanje se obavlja preko agencija. Pošalješ CV i čekaš da te nazovu.

Iako još nisam planirala početi raditi, javila sam se na par oglasa u agencije da vidim kakve će biti reakcije. Iduće jutro nakon javljanja telefon je počeo zvoniti ko blesav: Recite nešto više o sebi, kakav posao Vas zanima, kolika plaća Vas zanima, u kojem dijelu grada biste voljeli raditi (??) Kakvo je to pitanje kojem DIJELU grada?
Nakon hrpetine telefonskih poziva,  shvatila sam da ovdje ima toliko posla (u računovodstvu) da ljudi naprosto biraju dio grada u kojem žele raditi zato da ne bi daleko putovali…..

Ne, nisam ja nikakva računovodstvena zvijezda pa da je zbog toga bila velika količina poziva. Posla ima puno za svaki stupanj računovodstvene edukacije – od završene srednje škole do managera.

Tokom tih razgovora, agent pozove osobu za koju će tražiti posao, u agenciju na upoznavanje. Naravno, ako želim da me prezentira, mora me upoznati, vidjeti koji su moji interesi, moja znanja, škole, certifikati i naravno, koliko znam engleski.

Nakon toga, agenti obavljaju sav posao – kada dobiju u ruke neki posao koji bi odgovarao  mojem profilu, nazovu me i pitaju bih li željela da moj CV pošalju u tu firmu. Prezentiraju firmu (ono, sve – broj radnika, promet,  dobit, lokaciju, nevjerojatno), prezentiraju detalje posla, ponuđenu plaću ( plaća se unaprijed zna, tako da se ne troši vrijeme na razgovore ako plaća nije prihvatljiva objema stranama).

Dok još nisam znala kako to funkcionira, pretraživala sam oglase tek toliko da napravim “istraživanje tržišta”.

Prvo me zaprepastila ukupna količina oglašenih poslova.

Nakon toga me zaprepastila količina različitih vrsta accountanta.

( Mala digresija, koju će vjerojatno razumjeti samo kolegice računovotkinje – u Hr moraš znati i raditi sve dijelove računovodstva, nema izvlačenja da radiš samo URE, IRE ili izvode, da ne znaš čitati bilancu, da ne znaš napraviti PDV ili PD, GFI ili bilo kaj takvoga, takav računovođa ako i postoji u Hr, ne vjerujem da radi u struci. Ovdje su me pitali znam li čitati bilancu??? A? Kaj postoji računovođa koji ne zna? A GFI – koji je btw isti ko naš, rade im revizori! A da vide JOPPD  vjerojatno bi podigli spomenik onome tko ga uspije sastaviti.)

Tako ovdje postoje računovođe podijeljeni u bezbroj kategorija: accountant, accounting technician, acc. administrator, acc assistant, acc payable, acc receivable, bookkeeper, part qualified acc, qualified acc, cost accountant, finance admin, budget analyst, payrol acc, payroll assistant, tax acc, management acc, treasury acc, reconciliation acc, planning & analysis acc i sad mi je fakat dosta nabrajanja….

Najzanimljiviji i najnevjerojatniji dio je što za sve te vrste računovođa postoje oglasi. Odvojeni! Portali za pretragu poslova filtriraju po tim nazivima, tako da onaj tko zna samo jedan dio posla ne mora do kraja života ništa drugo naučiti jer uvijek može biti bilo koji od tih acc bez problema, jer – posla ima.

Uskoro sam bila registrirana u skoro dvadeset agencija, nakon petnaeste sam prestala brojati. Svi kažu – tržište je jako dinamično, sve se odvija jako brzo, poslovi stalno dolaze i samo je pitanje u koji vlak će se uskočiti.

Prvi posao mi je bio ponuđen nakon samo pet dana. Nije mi odgovarao pa sam ga odbila.

Drugi mi je bio ponuđen nakon desetak dana, ni taj mi nije odgovarao. (Istini za volju, agentice koje su posredovale kod tih poslova, da su bile samo malo iskusnije, ne bi mi ni nudile te poslove jer uopće nisu bili unutar mojih parametara, koje su one trebale znati, čisto brljanje).

Naravno da odbijanje poslova čudno zvuči, pogotovo kad dođeš iz zemlje u kojoj, ako ti netko ponudi posao, čuvaš ga rukama i nogama jer znaš da se drugi neće pojaviti, no iz količine oglasa i iz količine telefonskih poziva agenata, shvatila sam da ne moram uzeti bilo kakav posao jer će se vrlo brzo pojaviti onaj koji mi se sviđa. (A i muž me dovoljno razmazio da se mogu ponašati ko razmaženo derište, još uvijek bez naranđastih noktiju 😛 )

Iz par firmi su javili da su zainteresirani za mene i da će me pozvati na razgovor čim završe selekciju, u par firmi sam bila na prvom razgovoru. Svaki dan sam imala nekakav interview. Najmanje jedan, više od tri nisam uguravala u raspored.  Mogu slobodno reći da je to bilo full time traženje posla.

Dalje nisam stigla. Treći ponuđeni posao nakon samo mjesec dana. Taj mi je odgovarao 🙂 .

Posao ozbiljnog agenta za zapošljavanje je ogroman. Osim što stalno balansira između poslodavca i radnika, priprema radnika za razgovor u firmi. Dođeš u agenciju i dva sata te agent priprema kakva bi mogla biti pitanja, na ta pitanja daješ odgovore agentu, a on moderira što misli da bi bilo bolje reći ili u kojem smjeru bi trebalo nastaviti komunikaciju. Ogromna pomoć! Jako puno sam naučila od agenata, hvala im na tome. Rekla bih da sam sa agentom, preko kojeg sam dobila posao,  izmijenila pedesetak mailova i barem trideset telefonskih poziva. U jednom trenutku, agent je znao moj dnevni raspored bolje od mene…..

Kad sam dobila posao, javila sam svim agentima s kojima sam bila u kontaktu da više ne tražim posao.

Tu priča nije stala. Prošlo je već pet mjeseci od kad sam počela raditi, a agenti me još uvijek zovu ( naravno, oni kojima se nisam javila).  Na oglase se više nisam javljala, no oni i dalje kopaju po nekim bazama, zovu, ZAHVALE što sam prihvatila njiihov poziv i kažu da će mi se javiti mjesec dana prije nego mi istekne ovaj ugovor da se dogovorimo za dalje….

Naprosto nestvarno.

I na kraju – plaće. Nepristojne.

U Zagrebu, u jednoj velikoj međunarodnoj firmi, sa dvadeset godina iskustva, uz nekoliko računovodstvenih certifikata, imala sam tri puta manju plaću nego onu koji imam ovdje, s time da je ovdje moja plaća u kategoriji malo viših od početničkih!

U toj istoj firmi u Dublinu, imala bih početničku plaću, bez ijednog radnog dana staža, četiri puta veću nego što sam imala u Zg kao kvalificirani računovođa sa dvadeset godina staža.

Zanimljivo je samo kako strane firme, čim dođu u hr, skuže da mogu  ljude plaćati kikirikijem, a vani im daju puno veće plaće kao nešto normalno ( i, ne, nije stvar tržišta, konkretna firma ovdje ima manje tržište po lokaciji jer ima više lokala u zemlji i u regiji, a cijene su iste).

Ovdje se vrlo rijetko radi prekovremeno. Naprosto, u računovodstvima je zaposleno dovoljno ljudi da se sve stigne u normalno 7,5 satno radno vrijeme. A zamislite čuda, ti prekovremeni se plaćaju. I ne usklađuju cente. Ni lipe. Ni idiotske birokratske sitnice. Ali to je već za neki drugi post.

Čudna neka zemlja.

Jedino što mi je žao da sam tolike godine izgubila u Hr.

Jedino.