Odrasla sam uz avione i letenje mi je stresno otprilike kao i ležanje na plaži. Volim letjeti Njemačkim avio kompanijama jer su izvrsno organizirani i poslovično skoro nikada ne kasne pa su spajanja letova najčešće bez stresa.
No, sasvim neočekivano, spoznala sam da čak i meni let može postati stresan.
Dođem neki dan u Zg na boarding, na ekranima najava da avion kasni u polasku pola sata. Vrlo neobično. Prošlo više od pola sata, još uvijek nema ukrcaja. Već sam bila sigurna da je Lufthansa uzela nekog šuftera u podugovor i sad taj brlja. Dođe avion na pistu – original Lufthansa. I dalje nema boardinga. Fakat čudno. Nešto kasnije krene ukrcaj, dođemo do aviona, ali nas ne puštaju iz busa van.
Avion izgleda neobično – cijelom dužinom trupa, ispod nosa i ispod trupa otvorena sva moguća vratašca, hrpetina vratašca koja otvorena inače vide samo aviomehaničari. Izgleda ko da je usred servisa, a ne pred polijetanje.
Ispred aviona – auto i kombi. Neki kao službeni, bijeli s plavom crtom na kojoj pise poli-nesto. Mislim da je poli salama promijenila naziv od kad sam odselila, a ovo su sigurno reklamni auti. U običnom poli autu sjede četvorica kršnih momaka, rekla bih da su bodi bilderi, amateri ziher. U poli kombiju šestorica kršnih bodibildera i jedan sitni dečko, mislim da je to onaj koji skuplja klupsku članarinu.
Dečki su očito super ekipa jer uopce ne govore, svaki gleda u svom smjeru tako da pokrivaju cijeli vidokrug i izvrsno komuniciraju kratkim gestama. Pored su jos bila dva auta bez reklama u kojima su sjedili frendovi koji su ih ispraćali. Bilderi isto, sto posto, nema dileme.
Izlazi pilot iz kabine i staje na vrata aviona. Kiša pljusti ko iz škafa. Inače, pilot nikada ne stoji na vratima pred putnicima. Ovaj puta gleda u daljinu i očito razmislja o životu i o svemu. Mislim da nije brojao kišne kapi. Bilo ih je previše. Oblači kabanicu, izlazi van, polako počne obilaziti avion od jednih do drugih onih otvorenih vratašca, temeljito pregleda svaku unutrašnjost i osobno zaključa. Polako.
Jes da Njemci ne kasne, ali ovome se fakat ne žuri. Vrati se u avion. Opet gleda van u pljusak i razmišlja. Da je Hrvat vjerojatno bi mislio – kk mi ovo treba?
Nakon nekih vjerojatno pristojnih njemačkih misli, digne palac gore.
Izlazi jedan bodibilder iz kombija, dolazi do pilota, rukuje se, malo porazgovaraju, pilot ode u kabinu. Prvi bilder napravi kratku gestu, a ostali svi ko jedan – hop! Skok po skok uskaču u avion jedan za drugim, a negdje u sredini izmedju njih skupljač članarina.
Mislim da je članarinaš vrlo religiozan jer je cijelo vrijeme drzao blago pognutu glavu i ruke ispred sebe spojene kao u molitvi. Oko ruku si je čak stavio spojene srebrne narukvice da mu se ruke slučajno ne bi maknule iz položaja za molitvu. Toliko se molio da se pri penjanju nije primio za ručke od stepenica.
Mi obični smrtnici i dalje čekamo na pisti u autobusu. Ja sam se za to vrijeme skompala sa ženom pored mene koja govori samo Njemački, a ja od Njemačkog ne razumijem ni riječ. Skompale smo se pogledima, onim kad jednostavno znaš kaj onaj drugi misli. Da bježimo van? Kuda da bježimo – usred piste smo sa hrpom opuštenih dečki oko kojih se napetost može nožem rezati. Izgleda da bi pri prvom jačem pokretu kišne kapi zamijenila kiša metaka. Hoće li naše obitelji za par sati zajedno negdje proživljavati istu agoniju? Ma ne, paranoične smo, kužimo se pogledom. Fakat.
Raja sad moze iz busa u avion.
Ušla raja u avion, sjeli mi, sjedimo. Sjedimo. Sjedimo. Obično pilot na početku leta kaze dobro došli, ugodan let, tralala, krećemo. Ovaj kaže – guten popodne, upalil bum motore za optrilike šest minuta. Nema ugodan let vam želim. Bolje da vam ne velim kaj vam želim.
Upalio je motore za 12 minuta, jos smo deset min čekali na pisti, vjerojatno je pilot slao oproštajne poruke ženi, familiji i ljubavnicama u svakom gradu.
Zasto je meni ovaj let bio poseban? Eto, nakon puno godina bila sam uzbuđena dok letim avionom toliko da nisam zaspala. Inače zaspim čim stjuardesa završi objašnjavanje gdje su emergency izlazi. Ovaj puta sam od uzbuđjenja ponovo otkrila da postoje oblaci iznad kojih se voziš. Njemačka ima divne šume. Brojanje oblaka me ne moze uspavati. Znam koju bih oproštajnu poruku poslala i kome.
Vidjela sam da postoje muški stjuardi koji imaju toliko široka ramena da se jedva kreću po avionu. Vjerojatno i on amaterski bodibilda, a danas je u našem avionu bio sasvim slučajno jer je onoj sitnoj stjuardesi baš prije ovog leta bilo malo slabo.
Prvi put sam shvatila one kretene koji ljube majčicu zemlju kada slete. Bome došlo meni da ljubim kišni franfurtski asfalt.
U Frankfurtu je opet obična raja išla u autobus, a bilderi i religiozni članarinoskupljač, koji se ponovo nije držao za rukohvate nego se molio dok je izlazio (vjerujte, potrebna je velika vještina za izaći iz aviona bez držanja) oni su se opet vozili u nekoliko poli kombija. Nisam znala da poli i u Njemačkoj prodaju.
Mislim da bi bodibilderi trebali imati dovoljno kondicije da sami idu po aerodromu i da ih ne treba voziti.
Da ne velim da nisu ni majčicu zemlju ljubili…
PS. ako nekome nije jasno poli kombiji su bili policijski, bodibilderi policijska pratnja, a skupljač članarina zatvorenik kojega su prevozili…