Izvanrednu usporedbu hrvatskih iseljenika nekad i danas napisao je Tomislav Milković na facebook grupi Smaragdni otok (u grupi se nalaze isključivo ljudi koji su već u Irskoj).
Uz dozvolu autora priču prenosim u cijelosti.
Hrvatski imigrant u SAD, ljeto 1873.
Na raspolaganju: 1 torba sa osnovnim potrepštinama, nož, čuturica, 100 dolara, generalno znanje o SAD-u kao zemlji novih početaka te znanje kada brod pristaje i kada otprilike će stići.
Priča:
Jedan brat odlazi u svećeništvo, drugi služi u vojsci a treći želi potražiti bolju budućnost i prosperitet vani. Skuplja što je više moguće novca, ponešto mu posuđuju prijatelji, suseljani ili obitelj, pozdravlja se sa braćom i polazi na put. Smješta se na brod sa životinjama i mornarima. Put će biti dug i težak, provizije se dijele na brodu uz cijenu karte, biti će što Bog da i sreća junačka. Morska bolest, oluje i iščekivanje uzimaju danak u živcima. Europa polako ali sigurno ostaje tisućama kilometara iza njega, pitanje je kada će se prvi puta moći javiti pismom obitelji a još duže će proći dok ne dobije odgovor. O povratku ni nema misli još dugo vremena. Nova zemlja predstavlja mnoge opasnosti o kojima je samo čuo od putnika, engleski gotovo da nije imao prilike nigdje ni čuti niti čitati, no volja je jaka i načina mora biti. Vijesti iz nove zemlje su nevjerojatne i ponekad teške za povjerovati. Crni ljudi su robovi tamo ali sjeverne države se počinju protiviti tome, indijski poglavica Sjedeći Bik još vodi gerilski rat sa SAD-om i prva željeznica koja povezuje dva oceana je tek nedavno spojena na Promontory Pointu u Utahu.
Iz magle izranja Novi Orleans. Već sa brodova naziru se brojna gradilišta, kovači, brodovi, skladišta. Dobar znak, makar gestikulacijom tu negdje mora doći do prvog posla. Nakon upisivanja u listu imigranata, provjere od bolesti i nekoliko noći u kampu za novopridošle, život u novom svijetu počinje. Proći će 6 godina dok se prvi put neće moći vratiti u svoje rodno selo a da ima dovoljno novca za sve potrebno, pozdraviti obitelj, vratiti dugove i pomoći prijateljima i naravno, konačno zaprositi Maru iz susjednog sela. U sljedecih nekoliko desetljeća život u SADu će biti proveden u radu, prosperitetu i stvaranju obitelji i bolje budućnosti. Male zajednice se formiraju gdje stare podjele više ne znače ništa a pomoć i podrška znače sve. Preko 600 obitelji iz hrvatskih podučja živi i radi u New Orleansu prije početka 20og stoljeća, neki kao trgovci, kovači, radnici svih tipova. Luka Jurišić postaje s vremenom otac hrvatskog načina hvatanja i obrade kamenica u New Orleansu i postavlja temelje te industrije koja zatim kreira mnoge druge poslove. Novije generacije naravno imaju i puno bolje prilike. Umire u dubokoj starosti, životom ispunjenim iskustvima, svrhom i srećom.
Hrvatski imigrant u Irsku, zima 2015
Na raspolaganju:
3 kovčega (sa 8 milijuna stvari), 1700 eura, pristup globalnoj mreži satelita i GPS sistemu kroz prosječni mobitel i mogućnost da u bilo kojem trenutku odredi svoju poziciju na interaktivnoj mapi Gmaps i putanju do odredišta (te da mu mobitel još pokaže opcije busom, pješice ili autom), pristup globalnom internetu i samim time golemim informacijama o mjestu u kojem ide, poslovima, cijenama u trgovinama, rasporedima i gotovo svemu, poznavanje jezika (odmalena kroz filmove, serije, školu), mogućnost da kontaktira bilo koga na planetu gotovo instantno bilo pisano, razgovorom ili videom, mogućnost da se natječe za poslove već iz Hrvatske, znanje u minutu kada će i gdje stići avionom, mogućnost pristupa grupama na Facebooku gdje mu dodatno na pitanja o gotovo bilo čemu mogu odgovoriti drugi imigranti, mogućnost da se vrati unutar jednog dana u svoje mjesto i još nekoliko stotina drugih mogućnosti koje nema smisla nabrajati.
Priča:
Frend reko da je dobro u Irskoj. Vidi na fejsu da je svako malo na nekoj pivi. Jedva radi a super zarađuje. Upada u neke grupe na fejsu. „I ja bi u irsku kako šta odakle?“ Dobiva savjete, čak i detaljne upute. Bookira let na St. Patricks day, bit će veselica. Mjesta će se valjda naći (mogao bi provjeriti i bookirati online ali – naaah). Kakve su cijene tamo? Kakvi su ljudi? Kako sve to izgleda? Kakva su iskustva drugih? (mogao bi provjeriti online ali – naaaah).
Avion kreće, selfiji već padaju, kraj prozora, kraj rotora, Ryanair logo baby yeah! Avion slijeće, novi selfiji al sad na drugoj strani. Noći se u hostelu, svi pomažu, ima i nekih problema tu i tamo. Mora se naći ured sutra za PPS, pita se uokolo (moglo bi se proguglati ali – naaah). Traži se posao, ide se uokolo, šalju se CV ovi posvuda online i uživo. Svi su vecinom ljubazni, susretljivi, prilika ima napretek. Svaki dan je komunikacija sa svima doma od poruka, poziva, videochata, vec je i Bogu i svima dosadan. Malo restorani, malo funky šešir za St. Paddy, malo speed i koka. Rješava se prvi posao a uskoro i prva soba u sharingu. Nakon par mjeseci postaje jasno da će biti moguće otići na samo jedan plaćeni holiday od mjesec dana na Jadransko more. Naravno tako nešto nije ni mogao doma ali to je nebitno. Ibiza mora otpasti ove godine.
Irska polako postaje fuj-fuj. Previse je to ipak 5 dana po 8 sati s pauzama, nekad i kisa pada ma propalo je sve. No od frenda čuje super stvari za Švedsku. Navodno konobar lako tuče 4000 eura. Tjedno. Stan se dobiva sinko stan se dobiva čim dođeš! Mogao bi, naravno, provjeriti te stvari online ali – naaah.
Umire bijesan i razočaran kao domar na Thailandu.
Lokalci ga zovu „ludi Joe“.