Dosta sam već pisala o školi, nekako je red došao na direktan odnos između učenika i profesora.
Ovdje sam već pisala općenito pa tko nije pročitao, može pročitati kao uvod.
Djeca ovdje u srednjoj školi biraju predmete koje će učiti. Dvije godine prije mature uče samo one predmete koje će polagati na maturi i ne moraju se zamarati predmetima koji ih ne zanimaju. Sedam predmeta. Ako žele, mogu upisati više, ali ne moraju.
Već sam pisala da smo bili iznenađeni činjenicom da su cure mogle promijeniti od izabranih predmeta što god su htjele.
Ok, promijenile predmete i to je trebalo biti gotovo.
Nije.
Jedna kćer je na polugodištu trebala birati hoće li ići u četvrti razred (u Hr drugi srednje) koji nije obavezan, ili neće. Trebala se prijaviti do nekog ponedjeljka. Dođe ponedjeljak, nije se prijavila.
Javlja se ravnateljica na razglas: “Please can Plavuša Mamina come to principal’s office?” Ide dijete, misli si – kaj se sad dešava?
Veli ravnateljica – vidjela sam da nema tvoje prijave za četvrti razred. Jesi li ju zaboravila poslati?
Nisam, ne budem išla.
Jesi sigurna? Ja sam nekako bila uvjerena da ćeš ti ići u četvrti razred.
Nisam baš sigurna.
Ne da se ravnateljica – prateći te kroz godinu, mislila sam da bi ta godina bila dobra za tebe. Znaš da je rok za prijavu danas, ali ako nisi sigurna, ajde razmisli do prekosutra pa mi javi šta si odlučila.
Ravnateljica uopće razmišlja tko upisuje koji razred i očekivala je da se prijavi!? Ravnateljica!
Rezultati “male mature” u biti određuju hoće li dijete u završnim razredima srednje škole ići na neki predmet u viši ili niži level. Naravno da je i Plavušu Maminu, a i njezine joj roditelje, uhvatila panika jer se testovi pišu za prethodne tri godine, a ona je ovdje samo zadnju godinu. Naravno da rezultat ne može odražavati njezino stvarno znanje, no matura je matura, određuje daljnji tok školovanja.
Nema veze, profesori kažu da se njezin rezultat neće gledati u apsolutnom iznosu jer svi znaju da je došla zadnju godinu i profesori će za svaki predmet dati osobnu preporuku u koji nivo bi trebala ići. “Uopće o tome nemojte razmišljati, mala matura je u biti samo smjernica da dijete i roditelji vide u kojem smjeru treba ići školovanje i apsolutno u vašoj situaciji nije pokazatelj stvarnog stanja i neće utjecati na upis u senior level.”
Nova situacija – Plavuša Mamina je jako dobra u matematici pa je profesor vidio da se malčice dosađuje na satu. Pita on nju – bi li ti radila primjenjenu matematiku umjesto da tu rašpaš nokte? Veli ona – bih!
Prijavile se još tri cure i tako one počele raditi tokom redovne nastave još i malo dodatne matke.
Dođu zimski ispitni rokovi, pišu njih četiri (4!) test iz te druge matke i nakon što su došli rezultati, veli ravnateljica – obzirom da ima interesa i da su rezultati dobri uvesti ćemo dodatni predmet primjenjene matematike, a obzirom da moramo prilagoditi raspored, održavati će se u vrijeme tjelesnog, religije i zbora pa onda ne morate ići na te satove. Žao nam je zbog toga, ali od iduće školske godine ćemo bolje složiti raspored.
A? Žao nam je?
Uveli su dodatni predmet u redovnu nastavu primjenjene matematike za četiri učenice usred školske godine!!!
Ne dopunski nego dodatni. Redovni.
Onda engleski – upisala Plavuša Mamina niži stupanj engleskog jer su svi rekli da je kao jako težak. Nakon dva tjedna, profesorica joj kaže – znaš, trebala bi ići u viši stupanj. Ok, ode u viši. Nakon dva tjedna ta nova profa kaže – gle, trebala bi ići u srednji viši stupanj jer ti to možeš. Meni je žao izgubiti takvu učenicu ali mislim da ćeš dobiti kvalitetniju nastavu kod druge profesorice. Profesorica kaže da kolegica bolje radi i da nek ode kod nje!!! Ok, ode ova tamo.
Nakon mjesec dana dolazi profesorica iz trećeg, honors classa i sad već znate kaj kaže, a mala veli – ne, ne da mi se fakat mi je već zlo od promjena. Veli ova, ok, javim ti se nakon praznika. I fakat nakon praznika, zahakla nju profa na hodniku i veli – jesi razmislila, ajde, dođi u moj razred!
Ošla. Šta će.
Profesori ih slažu po razredima u kojima će dobiti znanje za koje imaju kapacitet! Na taj način oni koji žele znati više, dobiju kvalitetniju poduku, a oni koji ne žele ili ne mogu, rade tempom koji mogu i ne osjećaju se zato kao učenici drugog reda, nitko ne smatra da je netko pametniji ili gluplji.
Djecu se prihvaća onakve kakve jesu, potiče ih se da postignu najbolje rezultate u okviru svojih mogućnosti. Ne u okviru nekih apstraktnih nedostižnih mogućnosti. Individualno. Tko može više, radi više, tko može manje, radi manje.
Svako dijete se cijeni, svaki trud se cijeni. Nema padanja razreda (o tome ću u idućem postu).
Jedan dan je Plavuši bilo loše, zove student councelor i pita za dopuštenje da ju dovezu doma!
Dovezu oni nju doma, ostane par dana na bolovanju, uključujući i ponedjeljak. Dođe ponedjeljak, nje još uvijek nema u školi, opet zove ravnateljica – samo zovem da provjerim kako je Plavuša Mamina i jel se možda nešto ozbiljno dešava?
Ravnateljica! Zove da provjeri jel ova ozbiljno bolesna.
Mislim da ta ravnateljica ima malo previše vremena za bavljenje djecom, trebalo bi njoj malo papirologije i birokratskih obaveza natovariti na vrat pa se ne bi toliko bavila djecom.
Bez veze, ponaša se ko da su djeca njezina briga i ko da joj je to posao…
