Naravno da su sve cijene u dućanima formirane tako da završavaju sa x,99 ili x,49 eurocenta. Naravno da uopće ne obraćamo pažnju na to jer odavno znamo sve priče o marketingu, prodavanju fora, psihologiji kupnje, kupaca, potrošača i svih nas koji baš zbog te jedne stotinke eura potrošimo pet puta više novaca nego što bismo inače potrošili.
Moš’ mislit’.
Super smo prošli jer smo ušparali taj jedan eurocent, dođemo na blagajnu, damo nofčeke, a prodavačica, čudna neka žena, uz račun – vraća onaj famozni jedan eurocent.
Malo se prvo začudim, pa joj kažem – it’s OK, kao, ne mora mi vraćati. Mislim si ja – pa kaj je ovoj sad došlo, do sad mi u Hr nikad nitko nije vratio tak sitne novce.
Onda ona mene čudno gleda i drži i dalje taj eurocent pružen prema meni, vidim joj u očima da si misli – kaj je ovoj sad došlo?
Šta ću, jadna, uzmem taj eurocent, sasvim nenavikla na uzvraćanje tih kusura od ,99 odem dalje šopingirati ( a morala sam, bila sam u šoku, jelte).
Do kraja dana sam imala pun džep sitnih “žutanjaka”. ( Nisam inače puno potrošila majkemi :P) i punu glavu upitnika – kak je njima normalno uzvraćati tak sitan novac, a nama nije?
Novac je novac
da, ali u Hr je normalno da tako sitan novac ne vraćaju…
Na većini blagajni stoje škrabice za charity, pa se tamo može ostaviti…
Ja obično kad mi se skupi hrpica, podijelim sviračima i ostalim performerima na Grafton St. 🙂
meni nije normalno da je u Hr ‘normalno’ ne vracati taj novac i to je sasvim normalno svima osim mene, cini mi se.
Zivjela sam u Americi i Nizozemskoj, pa kad sam se vratila u Hr puno stvari mi se tako dogadja. Gledam se s ljudima i u ocima vidis pitanje i njima i meni “Sta je sad ovoj?”, “Jel se ona to sali, il’ sta” … i jos stotinu takvih primjera i situacija… First hand iskustvo zivota u drugoj zemlji, pa makar to bila i tvoja domovina u koju si se vratio uvijek je ‘zanimljivo’, zbunjujuce a puno puta i frustrirajuce… good luck in the future.