Konačno sam neki dan uspjela kupiti kestene. U dućanima ih ima prilično rijetko, a na plac baš i ne idem, tako da se kesteni i ja mimoilazimo.

To je bio jedini prehrambeni artikl koji mi je falio iz Hr, a do sada ga nisam uspjela kupiti. Sada je i to riješeno.

No, eto ih. Hrdam ih i mislim si kako ih mi doma zovemo  –  kostanji. Tako ih je zvala moja baka, mi smo nekako prihvatili tu riječ, ne kao nama prirodnu za kesten, već kao uspomenu na baku, uz osmjeh. Baka je bila carica svoje vrste – zvala se Jana, a ja bih ju u šali zvala Janis. Pokušavala je pokazati kako nije primjereno da ju tako zovem, kao – ljutila se, no nije joj uspijevalo. Ne znam šta je to u bakama da se nikad iskreno ne uspijevaju naljutiti na unuke….

Moje  Plavuše koriste riječ kesten. Razumiju kostanj, ali ne koriste. Počele su koristiti chestnut. Njihova djeca sigurno neće koristiti ni kostanj ni kesten.

Vjerojatno je na neki sličan način, irski narod prestao govoriti “kesten” na irskom i sada svi kesten zovu chestnut. Da, Irci ne govore Irski. Uče ga u školi, ali nemaju pojma, jezik se ne koristi i samo se umjetno održava na životu.

Pitam se koliko će trebati da se zaborave i kostanji i kesteni.

Čini mi se – malo.