Pitaju nas ljudi – što iz Hrvatske nam ovdje nedostaje?
Viđanje s familijom i frendovima se uspješno rješava mnogobrojnim mogućnostima online komunikacije tako da to u stvari i nije neki problem. Priroda, planinarenje, izlasci, događanja, ništa od toga ne fali. Ne fali nam ni hrvatski stres 🙂
Taman nakon što smo zaklučili da je jedna od stvari koje nam ovdje fale – domaći koncerti, Hladno pivo i još nekoliko domaćih bendova je održalo ovdje koncerte, tako da nam ni to ne fali.
Hrana – tu se sad već da razglabati. Irska je po mnogočemu drugačija od onoga na što smo navikli, a meni se čini da su najveće razlike u prehrambenim navikama.
Irci jedva da znaju što je kiselo zelje, pancetu prodaju kao delikatesu, narezanu na takne šnite i vakumiranu po astronomskoj cijeni otprilike istoj kao i pršut. Dimljenu vratinu uopće nemaju, ajvar je egzotika, a za čvarke valjda nisu nikad čuli.
Ništa od toga u stvari nije problem jer u Dublinu postoji dućan Danube sa svim mogućim i nemogućim proizvodima iz Hrvatske, tako da se sve može tamo kupiti ili naručiti dostavu. Osim njega, širom grada postoje i poljski dućani u kojima se može naći većina proizvoda koji u irskim dućanima nisu uobičajeni, a mi smo na njih navikli.
No, jedna stvar se ne može naći: fini kremasti kolači.
Dakle ovo kaj Irci zovu kolačima, to bi se onak, po naški reklo – suhi kruhek sa malo šećera i cvebe.
Naravno da nije sve sa cvebom, ali svi kolači su im suhi, čisti biskvit, ali onak suhi i tvrdi, pa u njega dodano malo kakaa ili bilo kakvih bombona ili sušenih gluposti da se čini da nisu svi isti. Užas.
Malo mafini, malo cupcakes, kako god okreneš, sve isto – suho s dodanim ovim ili onim.
Ima i makrona, ali su i oni suhi. Ponegdje se može naići na cheesecake, no, kaj je čizkejk u odnosu na jednu pravu samoborsku kremšnitu? Niš!
Kesten rolada, kesten pire sa šlagom – nema ništa ni slično.
Vjerojatno im je Marija Antoaneta bila predaleko kada je rekla: “Neka jedu kolače” pa se nisu usavršili u izradi finih kremastih kolača.
Totalna senzacija im je bila kada je u centru Dublina otvoren dućan s krafnama. Zbog običnih, najobičnijih krafni prelivenim raznim glupostima, ljudi stoje u kolonama i čekaju da ih kupe, dnevne novine objavljuju senzacionalni novi doughnut expirience – mislim, fakat, neš ti expirience.
Možda Richard III nije nudio kraljevstvo za konja, no vjerujem da bi Irci svašta nudili kada bi konačno došli u priliku pojesti prave kolače.
Koliko Irci jedu vani, a bome jedu stalno, mislim da im još samo fali – jedna poštena slastičarnica.
