Zagreb – Dublin

Zagreb – Dublin

Malo drugačiji Dublin

(Ne)uništeno samopouzdanje

Irce krasi nevjerojatno samopouzdanje.

Kada sam prvi puta uočila nevjerojatno samopouzdanje kod mlađe kolegice, mislila sam da je to stvar izvanredne podloge u znanju u kombinaciji s karakterom. Kada sam počela isto samopouzdanje primjećivati kod većine Iraca, počela sam se pitati u čemu je stvar.

Naime, iako neke kolegice doista imaju izvanredno znanje i podlogu za samouvjerenost, većina ih ima polovično ili čak vrlo loše znanje, no nastup – fascinantan – sve zna, sve može, sve je probala raditi, a onda kada treba odgovoriti na konkretno pitanje ili riješiti konretni problem – doslovno nema pojma.

U Irskoj je vrlo često da računovođe rade samo jedan dio posla (recimo samo ulazne ili samo izlazne račune, samo izvode ili samo plaće). Propisi se ne mijenjaju, vrlo su jednostavni, sve se može pročitati online. Bez obzira na sve jednostavnosti, znanje im nije na vrhuskoj razini, pogotovo ne u odnosu na samopouzdanje.

Istovremeno hrvatske računovođe uvijek moraju znati sve te dijelove računovodstva i uvijek imaju jako dobro znanje. U svakom slučaju bolje nego većina Iraca.

No hrvatske računovođe, naviknute na stalno kažnjavanje, na stalno mijenjanje propisa i traženje dlaka u jajetu, imaju potpuno uništeno samopouzdanje i stalno se boje da će nešto krivo napraviti. Vrlo slična situacija je i sa pripadnicima ostalih “istočnih” zemalja. Ogromno znanje praćeno strahom i nesigurnošću.

Okružena sam računovođama po cijele dane, a osim toga, u firmi u kojoj radim zapošljavala sam nove ljude pa sam bila na brojnim razgovorima za posao . Svi “istočni” kandidati su imali ogromno znanje i jednako tako velik strah od toga da neće znati napraviti posao točno.

Istovremeno, Irci se uopće ne boje da će nešto krivo napraviti jer čak i ako naprave, neće se ništa dramatično desiti – popraviti će i to će biti to, neće biti ni kazni ni drame. Bez razmišljanja će reći da su spremni sve napraviti iako nemaju pojma šta ih čeka.

Pitala sam se – kako je došlo do toga?

Ako se vratimo na  nekoliko tekstova o školama u stvari je vrlo lako povezati kako i kada je počelo sa uništavanjem tj. podizanjem samopouzdanja:

Ovdje se u školama jako pazi na emocionalni razvoj, jako se pazi na odnos prema djeci. Na testovima nema trik pitanja – ono što se uči na nastavi, to se ispituje na testovima. Kakav god rezultat testa bio, djeci se naglašava upravo pozitivna strana rezultata: bravo, napisao si čak 50% testa! Ne kažu – to je jako loše, pola testa si napisao krivo. Na kraju godine ako ne postignu fenomenalne rezultate, neće pasti razred, neće im se desiti da se ne mogu upisati u srednju školu. Savjetovati će ih se da se razvijaju u onim predmetima koji ih zanimaju. Ako nisu dobri u nekom predmetu, jednostavno ga neće morati učiti, ne dovode ih u situaciju da godinama uče predmete koje mrze.

Učiteljica neće polovici prvašića dati jedinice iz testa, jer zna da time neće ništa korisno postići osim im uništiti samopouzdanje.

Šta se dešava ako godinama tjeramo djecu da uče predmete koji im ne idu, koje mrze ili koji ih ne zanimaju i zbog toga ih kažnjavamo lošim ocjenama? Osim što te predmete ionako ne nauče, godinama smo djecu učili da su loši, da su neuspješni: godinama im polako ali sigurno uništavamo samopouzdanje.

Ovdje, svako dijete hvali se upravo za onaj segment u kojem je uspio i potiče ga se da se razvija u tom segmentu, ne kudi ga se zbog nečega što je napravilo loše.

Ne moram govoriti kako je u Hr jer pretpostavljam da svi znate, no stalno se traži što je krivo i traže se razlozi za omalovažavanje. Kad samo pogledam koliko je naša gramatika komplicirana, čini mi se da je takva izmišljena samo zato kako bi oni koji znaju gramatiku mogli omalovažavati “one polupismene budale” koji ne znaju  č ili ć ili da se imenice na -ski – ški – ili -čki pišu malim slovom? Koja budala je uopće smislila to pravilo i čemu? Osim da se može reći kako je onaj tko to nije usvojio nepismena budala. Vjerujem da taj dio ne moram uspoređivati s engleskim (da, oni bi napisali veliko slovo “Engleskim”, na kraju krajeva, zašto ne?)

Pozitivna motivacija stvara kreativne, sretne i uspješne ljude. Negativna motivacija uništava sve.

Nakon što godinama djecu učimo kako nikad ne mogu biti dovoljno dobri, ta djeca odrastu, počnu raditi tada ponovo prolaze iste filmove (pogotovo u računovodstvu) nikad ne mogu biti dovoljno dobri, uvijek je nešto krivo, uvijek je nekakav zakon koji je izmišljen prije pet minuta ili loše napisan, razlog za kaznu i za smak svijeta.

Naviknuti stalno tražiti greške jedni drugima, stalno ukazivati na ono što ne valja kod drugih, dobili smo naciju nesigurnih, iskompleksiranih i nesretnih ljudi koji uopće ne primjećuju u koliko lošoj atmosferi žive.  Imamo naciju ljudi koji jedva čekaju da susjedu krepa krava ili da kolegi podmetnu nogu. Naciju koja ne može shvatiti da se negdje lijepo živi, čiji ljudi smatraju da su priče iz Irske neistinita propaganda.

Naravno da nam se iz perspektive svakodnevnog širenja stresa, negativnosti i mržnje, Irci čine kao nacija napušenih ljudi. Ma nisu napušeni, samo nisu izluđeni stalnim kritikama, dramama i strahovima.

Doista ne mora biti tako, postoje nacije koje znaju živjeti sretno.

Postoje zemlje u kojima ljudi nisu zli jedni prema drugima.

 

(na desnoj fotografiji su vrata učionice u školi mojih Plavuša)

 

 

February 17, 2017 Trilia

Post navigation

Birokratske jednostavnosti → ← Irska juha, juhica, jušica

Blogovi prijatelji

Trilia photography

Fotofrik

Ranije objave

  • Corona – Irska vs Hrvatska
  • Što se radi s Republikom
  • U kojoj mi to EU živimo?
  • Nije smeće na cesti…
  • Što radi, što radi kiša?
  • Povrat poreza kod odlaska iz Irske
  • Nije sve tako sivo jer nam dolazi Hladno pivo!
  • Šarene irske kuće
  • Irska paška sol
  • Izračunajte koliki vam je porez na plaću u Irskoj
  • Irski fildžan viška
  • Koliko je Hrvata u Irskoj…
  • Taksisti prevaranti i policija
  • Kaj je to sa Ircima i njihovim staricama?
  • Smijemo li koristiti Hr zdravstveno dok živimo u Irskoj?
  • Pravosuđe i krivosuđe
  • Omjer radnika i penzića u Irskoj
  • Kretenarije u Irskoj
  • Cliffs of Moher
  • Gdje parkirati u Irskoj?
  • Zdravstveno osiguranje u Irskoj
  • Upoznala sam Ženu
  • Idem si u četvrtak kupiti auto
  • O radnom vremenu
  • Blarney castle – dvorac u kojem se živi kao u bajci
  • Birokratske jednostavnosti
  • (Ne)uništeno samopouzdanje
  • Irska juha, juhica, jušica
  • Kylemore abbey – dvorac iz bajke
  • Kraljevstvo za fini kremasti kolač
  • Bunratty castle – rekonstrukcija srednjovjekovnog života
  • Sale u svakom izlogu
  • Knjigovodstvene usluge jeftino, skoro badava
  • Noćni život i prijevoz
  • Hrvatica poduzetnica u Irskoj – ručno rađeni prirodni sapuni
  • Kesten, kostanj, chestnut…
  • Beskućnici u novim tenisicama
  • Legendarno irsko ograničenje brzine
  • Ženska posla – balans između karijere i obitelji
  • Hrvatski iseljenici nekad i danas
  • Sve boje Galwaya
  • Nepodnošljiva lakoća poslovanja
  • Teče voda hladna na hrvatskom jeziku usred irskog mjuzikla
  • Privid raskoši – Malahide castle
  • Bray air display – aeromiting
  • Išla Plavuša u disko
  • Nije teško biti predivan profesor
  • Ljetni učenički poslovi
  • Gdje se sve treba odjaviti nakon odlaska iz Hr
  • Ne možeš pasti razred, ali ga možeš ponavljati
  • Bad company on the flight
  • Dublin ZOO
  • Kako irski predsjednik dolazi na društvena događanja
  • Zašto u školama nema prepisivanja na testovima?
  • Greystones
  • Nije ni u ovdašnjim školama sve idealno
  • Individualizirani pristup u školama
  • Porez nakon odlaska iz Hrvatske
  • Škola – epizoda – jedna jedina lektira
  • Experience Japan – Farmleigh estate
  • Dobro nam došli – samo nakon podneva
  • Sve je lako kad si gastarbajter
  • Sea life Bray
  • Profesori imaju samo jedan cilj – prenijeti učenicima znanje
  • Porezno (ne)nasilje
  • St. Patrick´s day
  • Bray drugi dio
  • Accounting society i traženje posla
  • Dublin, Malahide
  • Dublin, Bray – oblaci i valovi
  • Najljepša čestitka na svijetu
  • Po obilaznici – nema žurbe
  • Balkanske seljačine – drugi dio – kupnja auta
  • Phoenix park – The deer hunters
  • Škola – epizoda – nestašan razred?
  • Preživjeti u stranoj zemlji bez znanja jezika
  • Otvaranje bankovnog računa – nastavak
  • Kako smo na brzinu postali balkanske seljačine – prvi dio – jezično brljanje hrvatski – engleski
  • Škola – epizoda – emergency situation
  • Domovina?
  • Starica u tramvaju
  • Otvaranje bankovnog računa – pravi podsjetnik na birokraciju iz domovine
  • Škola – epizoda – biranje predmeta, profesora, razreda…
  • Vjeverica
  • Howth
  • O taksiju i javnom prijevozu
  • Jedan Eurocent
  • Škola – epizoda Student Journal – pazi da ti se slučajno ne desi da nije potpisan!
  • Ležanje u parkovima
  • Mlijeko. Pravo mlijeko.
  • Vozači autobusa
  • The importance of being Earnest
  • Dublin. James Joyce i poštar

Arhiva

  • March 2020
  • November 2018
  • October 2018
  • June 2018
  • October 2017
  • September 2017
  • August 2017
  • July 2017
  • June 2017
  • May 2017
  • April 2017
  • March 2017
  • February 2017
  • January 2017
  • December 2016
  • November 2016
  • October 2016
  • September 2016
  • August 2016
  • July 2016
  • June 2016
  • May 2016
  • April 2016
  • March 2016
  • February 2016
  • December 2015
  • November 2015
  • October 2015
  • September 2015
  • August 2015

Formalni kutak

  • Politika privatnosti
  • Kontaktirajte nas
Powered by WordPress | theme Dream Way
ZagrebDublin.com koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti i prikaza sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda naših web stranica dajete suglasnost za pohranu "kolačića" na vašem računalu. Zatvori