Kao nastavak na dosadašnje postove o školi, u kojima sam pisala sve ono što nas oduševljava u ovim školama, mislim da je red da napišem i ono što smo doživjeli kao nedostatke.

U nekim školama je veliki problem utjecaj crkve na škole. Nisam sigurna, ali mislim da je to većinom u osnovnim školama.
O tome znam jedino ono što pročitam u novinama, a to je da se u neke škole ne može upisati bez krsnog lista, u nekima su jednom ili dva puta dnevno organizirane molitve u vrijeme kojih djeca nemaju drugog izbora nego sjediti i slušati zbog čega po novinama sve češće čitaju kritike.
Ovo je jedan članak o tome.
Ovdje je pravilo da djeca svaki dan imaju jednaki broj sati i prije kraja radnog dana ne mogu ići doma, čak ni ako nemaju neki sat. Npr. u našoj školi djeca moraju svaki dan biti od 8.30 do 15.15 bez obzira je li predmetni profesor u školi ili nije. Tako je i sa nastavom religije, ako ne idu na sat, ne smiju ići kući. Jednostavno, ranije možeš ići doma samo ako si bolestan ili moraš negdje ići, no zato što ne pohađaš neki predmet, ne možeš.

Mala digresija – obzirom da se Irci prilično dobro uspijevaju izboriti za svoja prava (evo nedavno su uspjeli ukinuti plaćanje vode u kućanstvima, koje im je uvedeno tek čini mi se prošle godine – da, vodu nisu nikada plaćali), uopće ne sumnjam da će uskoro i to sa školama i crkvom biti promijenjeno.

U našoj školi religija nema takav status ni približno. Iako je po nazivu katolička, škola je prepuna učenica različitih vjeroispovijesti, mislim da barem 25% učenica nosi hidžab. Molitve nema. Par puta godišnje se u školi održava misa isključivo navečer kada nema nastave, obično kada se slavi nekakva obljetnica.
Znači, problem utjecaja crkve doista ovisi od škole do škole. Jednako tako, u našoj školi se religija podučava kao opća kultura i uče se religije svijeta. No obzirom da se roditelji po novinama bune, očito nije tako u svim školama.

Druga stvar koju smatram da nije najbolje riješena je nedostatak presinga.
Možda je to zato jer smo mi nakviknuli da nas i djecu u školi ganjaju ko vrag grešnu dušu, nisam sigurna koliko je moj stav ispravan.
Prvi dio te priče bih rekla da su profesori prema djeci naprosto prepopustljivi. Odnosno, jako, jako se pazi da djeca nisu pod stresom, na njihove emocije, na dječja prava i sve one divne stvari kojima naravno treba težiti. No kada to postane pretjerano, onda ta ista djeca postaju razmaženi neradnici. Ako ne naprave zadaću ili esej, najčešće profesor samo kaže da donesu idući sat, u najgorem slučaju mogu dobiti žig u student journal no to se dešava vrlo rijetko.
Par tjedana prije ispita, profesori vrlo blago podsjećaju – girls, you have to start with studies for your exams. Moje Plavuše naviknute na red, rad i disciplinu, koje uče redovno tokom cijele godine ne vjeruju vlastitim ušima.
Kako se približavaju ispiti, profesori smanjuju količinu zadaća i jasno i glasno kažu da je to zato da ih ne preopterećuju i ne stresiraju prije ispita. Umjesto da ih se malo jače upogoni, oni smanjuju tempo zbog stresa.
Rezultati su naravno svakojaki, no kad malo razmislim, u Hr gdje je stalno panika sa testovima i ocjenama, rezultati su jednako svakojaki i većina učenika uči samo prije ispita, jednako kao i ovdje.

Obzirom da nema ocjena, ni razred se ne može pasti (o tome ću pisati naknadno), djeca, koja su na kraju krajeva samo djeca, nemaju neki konkretni razlog zašto bi se posebno trudili oko rezultata. Na taj način i profesorima je posao otežan jer je jedini način motiviranja djece da naprave ultra zabavne i interesantne satove. No, u školi mojih cura, koja je kao “na dobrom glasu” i ima stvarno genijalne profesore, svejedno ima malo učenica koje redovno rade i imaju dobre rezultate.
Djeca jednostavno ne razumiju zašto trebaju učiti. Naravno da su premali da razmišljaju da će im to za pet ili deset godina trebati da se upišu na faks i da kasnije dobiju bolji posao. Kad imaju ocjene, barem neki uče zbog toga. Naravno da ocjene nisu i neće natjerati one koji ne žele učiti, da počnu, no nekakav opipljiv razlog za učenje bi im dobro došao.
Čini mi se da ovim sistemom učenja nitko ništa ne radi sve do dvije godine prije mature, kada svi pokušavaju učiti ko blesavi, samo je onda vrlo teško nadoknaditi gradivo, naučiti kako uopće učiti i na kraju, cijele dane učiti, nakon što si se godinama luftao.

Možda je problem to što se srednja ne upisuje na osnovi ocjena ili prijemnog nego po mjestu stanovanja, tako da je selekcija eventualno po socijalnom statusu ako živiš u boljem ili lošijem kvartu. Teško (ili nemoguće) je naći školu u koju idu samo izvrsni učenici koji jedni druge motiviraju na više učenja (takvi idu u privatne škole).

Gradivo se obrađuje jako sporo. Moja djeca smatraju presporo. Na taj način ne stignu obraditi cijelo gradivo tokom godine nego se prenosi u iduću, a obzirom da nema padanja godina, ispada da je sasvim svejedno koliko si naučio u kojoj godini.

Školsko zvono zvoni samo za kraj sata. Kad zvoni, djeca bi trebala promijeniti učionicu i u roku pet minuta biti u drugoj. Obzirom da nema zvona za početak sata, svi se razvlače po hodnicima ko mokre krpe. Doslovno. Iz prethodnog razreda tek krenu nakon pet minuta, onda polako, polako odu do ormarića po knjige za idući sat, onda polako, polako u razred. Naravno da je mojim curama na početku to išlo na živce, no ovdje su svi toliko opušteni da ne možeš tjerati cijelu školu da požuri. Idući sat u pravilu počinje sa deset minuta zakašnjenja i onda više ne traje 45 minuta nego tridesetak.
To je sasvim normalno, nitko se zbog toga ne uzrujava ni prigovara. Meni je to potpuno neprihvatljivo, no jasno mi je zašto svi Irci vječno kasne i kako su nastali svi vicevi o poslovičnom Irskom kašnjenju.

Na maturi je engleski, viši nivo, jako težak. Problem je što na ispitu napamet moraju znati citirati otprilike pola knjige koju odaberu (najčešće Shakespeare) i te citate ukomponirati u esej.
Osim toga još je potrebno znati citirati po šest pjesama od šest irskih pjesnika (ukupno 36 pjesama) i to ukomponirati u drugi esej. Oba eseja moraju imati barem pet stranica pisanih rukom. Katastrofa, potpuno bespotrebno i nelogično nakon cijelog školovanja “lako ćemo i samo bez stresa”.

Istovremeno, jako puno ih ne zna pisati gramatički točno, no kad samo pomislimo koliko ljudi u Hr piše gramatički točno, postaje izgledno da to nema veze sa školskim sustavom.

U školi se nose uniforme, zabranjeno je doći našminkan, nalakiranih noktiju, smije se imati najviše jedna mala naušnica na svakom uhu. Ukratko, nikakvi modni izričaji nisu dopušteni. Mislim da je to nepotrebno i prerigorozno. Naravno da djeca ne trebaju ići u školu kao da idu na tulum, no, baš nikakvi dodaci? S jedne strane potpuno opušteno oko gradiva, a s druge maksimalna disciplina što se tiče izgleda.

Većina škola je tradicionalno odvojena samo za žensku ili samo za mušku djecu. Ne znam kakva je situacija u muškim školama, no u ženskima je bitching dosta izražen, mislim baš upravo zato jer nema dečki u blizini. Iako se vrlo intenzivno i temeljito radi na suzbijanju bitchinga, to je neiskorjenjivo. Naravno da je toga bilo i u Zg školama u ogromnim količinama, no mislim da činjenica da su dečki u razredima ipak raspršuje intenzitet terora koji školske zlostavljačice šire po školi.
Kad se samo sjetim onih zagrebačkih zlostavljačica iz osnovne škole, ne znam jesu li bile gore kćeri poznatih ličnosti ili novopečenih bogataša koje su žarile i palile uz neskriveno divljenje pojedinih profesora.
Ovdje im se bar profesori ne dive i intenzivno se radi na iskornjenjivanju toga. U Zg nikad ni jedna zlostavljačica nije snosila sankcije. Ovdje, u razred moje starije kćeri je došla cura koja je izbačena iz prethodne škole, a kada su ju pitali zašto, rekla je: “because I was bitchy”.

Ne mogu procijeniti jesu li ovo stvarni nedostaci i bi li neka djeca, koja ovdje nisu postigla dobre rezultate u školi, imala bolje rezultate da ih se malo više pritišće i naganja. Naime, ni u Hr gdje su sva djeca pod presingom, nitko nije uspio natjerati da uči onoga tko ne želi učiti.
Tko želi učiti, učiti će natjeravali ga ili ne. Tko ne želi učiti, neće ga nikakve ocjene, kazne ni padanja razreda natjerati.

Ipak mislim da je ovdje atmosfera u odnosu na učenje naprosto preopuštena i djeca polako ali sigurno s godinama izgube motivaciju i volju za učenje jer je sve usmjereno ka tome da se djeca ne nerviraju oko škole.

Nemam pojma.
Šta je bolje, odlučite sami.