Vjerojatno većina ljudi zamišlja život u dvorcu kao vrlo raskošan, luksuzan i udoban, a najčešća slika koja ljudima padne na pamet pri zamišljanju života na dvorovima su svečani balovi, raskošne krinoline i slike božanske sreće. Čak i serije koje prikazuju život u srednjem vijeku, u biti ne dočaravaju koliko loše i teško je bilo živjeti u dvorcima. Tek sitni detalj u seriji Tudori se može primjetiti kako je kardinal Wolsey prolazeći hodnicima uvijek u ruci, sasvim blizu nosa, nosio naranču u koju su bili upiknuti sušeni cvjetovi klinčića kako bi si ublažio smrad iz okoline.

U doba kada su dvorci građeni za stanovanje, život u većini dvoraca, iako je naravno bio bitno lakši i ugodniji od života na selu, nije bio ugodan po današnjim kriterijima ugodnosti.

Kod obilazaka svih dvoraca, posjetitelji vide predivno rezbaren namještaj, božanstveno uglancano posuđe, savršene kineske porculane. Stropovi fantastično ocrtani, obrubljeni klesanim reljefima. Fenomenalni lusteri i općenito raskoš o kakvoj obični smrtnici mogu samo maštati.

Iako su austro-ugarski dvorci koje smo najčešće imali prilike posjećivati, svakako  bili puno raskošniji i luksuzniji od ovdašnjih, vjerojatno je i udobnost bila nešto bolja od ovdašnjih, no ipak, kako god okrenemo, bilo je to vrlo neudobno doba.

Obzirom da nije bio kraljevski, dvorac Malahide, kao uostalom i svi ostali dvorci, bio mjesto hladnog i smrdljivog života. Izgrađen je 1175. godine za obitelj Talbot.

Iako je dvorac kakav je sada relativno velik, u početku se sastojao samo od jedne velike sobe, kuhinje i prostorija za osoblje. Glavna soba u kojoj se boravilo danju i noću nije imala prozore jer je izvana prijetila stalna opasnost od napada. U sobi nije bilo grijanja pa se žar donosio u posudama. Dimnjaka nije bilo pa je vrlo lako zamisliti kakav je bio zrak u sobi. Obzriom da im je bilo izuzetno hladno, zimi bi doveli stoku u prostorije ispod one u kojoj su boravili i toplina koju bi životinje stvarale grijala bi gornju prostoriju. No, uz toplinu je dolazio i nesnosan smrad.

Kad se zamisli smrad životinja u kombinaciji sa vatrom bez dimnjaka, sa činjenicom da nije bilo  wc-a i da nije postojala kultura kupanja, svi članovi šire obitelji cijelu zimu u istoj prostoriji, pomisao na božanstveni život u dvorcu malčice splašnjava.

Još kad se ukombinira stalni strah od političkih previranja, napada na dvorac i otimanja imovine, pa čak i života, dvorski život dobije neku drugu dimenziju.

Na slikama se vide detalji iz glavne sobe, koja je nekoliko stotina godina bila i jedina soba u kojoj se boravilo. Tada nije bilo prozora, zbog sigurnosti, struje naravno nije bilo, pa se uz ove crne zidove može samo zamisliti kakav je ugođaj bio. No, da, bilo je raskošno rezbareno, mali je problem što se to u onom mraku jedva vidjelo.

  

No bez obzira na takav smrdljiv i hladan život, dvorac su dograđivali, ukrašavali i kitili.

U Irskoj nije bilo umjetnika koji bi oslikavali zidove ili radili reljefne ukrase na zidovima i plafonima, nego su umjetnike dovodili iz Italije ili Francuske, što je ukrašavanje činilo još skupljim.

Pigment za bojanje zidova nije bilo moguće nabaviti nego su se donosili u vrlo malim, neopisivo skupim količinama iz Azije. Tako je boja zida u sobi za balove toliko specifična da nema ime, nego ju zovu Malahide boja, prvo zato jer je velika rijetkost uopće bilo imati boju na zidu, a drugo jer je smućkana tada, za tu jednu jedinu sobu i nakon toga više nitko nije saznao od čega je uopće pigment sastavljen.

Kako je vremenom dvorac dograđivan ( no tek u 16.stoljeću), tako su napravili i spavaće sobe, sobu za balove, sobu za crtanje, čak i kupaonicu  i time si povećali komfor,  no za hladnih zimskih dana i u doba kada je iz političkih razloga dvorac bio u opasnosti od napada, obitelj je i dalje boravila u glavnoj sobi.

Bili su izuzetno ponosni na svoju sobu za crtanje koja je bila odraz njihove kulturne i društvene uzvišenosti, vremenom su napravili i dječju sobu s kutkom za igračke.

     

Na kraju je izgrađena i dvorana za svečane večere s galerijom za muzičare i glumce koji su zabavljali goste.

    

    

mjesta za uređivanje dama i gospode

  

i kafenisalo se….

  

  

i na kraju – vrhunac luksuza

Slike raskošnih prostorija su ono što mi danas vidimo misleći –  ah kako je bilo divno živjeti na dvorovima… no, divne dvorane donijelo je tek moderno doba, stotinama godina život u dvorcu je bio u stvari – pravi užas.