Irska povijest je slična našoj utoliko jer obje zemlje nisu imale samostalnu republiku do nedavno. Irci su bili pod Engleskom okupacijom stoljećima, republiku su izborili ustankom.
Što su Irci napravili sa svojom republikom, a što mi sa svojom?
Long story short: Englezi su Irce ugnjetavali i pljačkali stoljećima. Uzimali su im hranu, usjeve, maltretirali ih. Jedan od rijetkih načina za preživljavanje bio je odlazak u englesku vojsku. Ako bi vojnik i preživio ratište, najčešće ga nakon rata ne bi vraćali u Irsku nego bi ga slali u neku od svojih kolonija, kako ne bi u Irskoj jačao pokret otpora.
Razdoblje Velike gladi je i službeno nazvano genocidom jer su u doba bolesti krumpira Englezi nastavili uzimati od Iraca sve ostale prehrambene namirnice i prodavali ih drugim zemljama te tako ostavili milijune Iraca da doslovno umru od gladi.
Stoljeća okupacije, zlostavljanja i izrabljivanja rezultirali su jezivo teškim uvjetima života i masovnim iseljavanjem, najčešće u Ameriku. No, Irci su iz svoje zemlje iseljavali zbog okupatora, Engleza.
Nakon stoljeća izrabljivanja i ugnjetavanja, došlo je do narodnog ustanka i na kraju do proglašenja Republike. Danas s ponosom imenuju heroje ustanka, obiježavaju godišnjice. Cijeli svijet zna za Bloody Sunday
Bez obzira na zlo koje su im Englezi nanosili, shvatili su da prihvaćanjem engleskog, rade sebi na korist i da im je engleski jezik način da prošire privredu po cijelom svijetu. Isto tako su shvatili da im mržnja prema Englezima neće donijeti nikakve koristi, čak naprotiv, ugroziti će im ekonomski napredak.
Iako je Irska stoljećima bila izrazito religiozna katolička zatvorena zemlja, Irci su shvatili da im mržnja prema pripadnicima drugih vjera, mržnja prema drugačijima i religiozna zatucanost neće donijeti napredak.
Irci otvorenih ruku i duša prihvaćaju ljude drugih boja, rasa, jezika, običaja. Irska je jedan veliki kaleidoskop, a Irci su svjesni da različitost njegovih komadića čini ovu zemlju naprednom, lijepom i sretnom.
Irci razumiju da je duša ono što čini čovjeka.
Tokom zadnjih par stoljeća, Hrvatska nikada nije imala tako okrutnog okupatora kakvi su bili Englezi u Irskoj.
U novijoj povijesti, u doba kada su Irci bili gladni, živjeli u kolibama sa slamnatim krovovima, Hrvati su u “zlo okupatorsko doba” dobivali besplatne stanove od države, stanove s centralnim grijanjem, imali garantirane poslove. Pola nacije imalo je vikendice na moru i vikende provodilo na izletima u brojnim državnim planinarskim domovima, društvenim domovima, ljetovalištima za djecu i omladinu ili za zaposlenike državnih firmi. Pojam beskućnika bio je nepoznat.
Onda su nam rekli da smo okupirani, pa smo se svi posvadili.
I danas, više od dvadeset godina nakon rata, naši ljudi mrze. Mrze one koji nas nikada nisu okupirali kao Englezi Irce, nije bilo stoljetnih čak ni desetljetnih zostavljanja. Bio je rat, dogovoren između dva egocentrika, umjetno isprovociran zbog podjele i bogaćenja pojedinaca. Domaćih.
Kod nas, više od dvadeset godina nakon rata, mržnja se rasplamsava prema ljudima koji govore isti jezik, ljudima koji imaju istu boju kože, ljudima koji vjeruju u istog boga, samo je njihov bog postao “neki drugi bog” kad su se poglavari crkve posvadili, napravili crkveni raskol i odlučili da sad eto, postoje dva boga. I danas se na našim prostorima širi mržnja prema susjedu zbog dva pohlepnika koji su se posvadili u 11. stoljeću.
Gaji se mržnja prema svemu drugačijem – napadaju se ljudi druge boje kože, drugog jezika, druge vjere, drugačijeg naglaska, drugačijeg mjesta rođenja, drugačijeg nogometnog kluba, drugačije političke stranke, ma ne treba nam razlog, doveli smo mržnju prema različitom do maksimuma.
Istovremeno, zemlja propada, svi oni čistokrvni i pravovjerni ju pljačkaju, nemilice. Masovno iseljavanje je doseglo razmjere katastrofe. NIje bitno, važno da svaki dan širimo mržnju i upiremo prstom u drugačije, jer “oni su neprijatelji”.
Irci ne šire mržnju niti mrze ikoga. Privreda nezaustavljivo raste, masovno doseljavanje je izazvalo nedostatak prostora za stanovanje.
Kada usporedim irsku i našu povijest, najveća strahota je što su Irci iseljavali iz svoje zemlje zbog stranih okupatora. Danas ljudi iseljavaju iz Hrvatske jer su ju uništili domaći, naši.
Danas Republiku imamo i mi i Irci. Jedina je razlika što, izgleda, Irci znaju što će s njom.
Da nas je bar netko okupirao.
- fotke napravljene na Izložbi u Nacionalnom muzeju: Soldiering in the 20th & 21st Centuries