Sa svojih dvadeset i nešto godina, mužem i dvoje predškolske djece morala je napustiti djedovinu u našim krajevima. Prvo su ih odveli u Njemačku: jedna torba na ramenu, djeca u rukama, nije razumjela ni riječi Njemačkog. “Dobro nam je bilo, lijepo su nas primili i zbrinuli.”

Nakon par godina, taman su se malo opustili, prilagodili, naučili jezik, poslali su ih u Irsku, ponovo sve ispočetka. Nisu razumjeli ni riječi engleskog. Ponovo bačeni niz liticu.
“Dobro nam je, lijepo su nas prihvatili od prvog dana, smjestili smo se ovdje i lijepo nam je. Dobro smo mi još i prošli. Djecu sam učila naš jezik, ali znaš, nemaš s kime pričati, zaboraviš riječi.”

Slušala sam ih dok pričaju – mješavina engleskog i materinjeg, u stvari, neki samo njihov jezik.

“Kupila sam ovdje kuću, znaš, ovdje znam da mi ju nitko neće uzeti. Ne želim se vratiti u zemlju koja je dozvolila da nas istjeraju iz doma, iz djedovine. One koji su nam uzeli djedovinu sada zovu herojima, osloboditeljima.”

Muž joj je umro nakon nekoliko godina života u Irskoj, kao da joj nije bilo dosta patnje u životu.
Daleko od obitelji, prijatelja, poznanika, sama na nekom novom kraju svijeta odgojila je dvoje predivne djece, oboje završili fakultete, danas su uspješni mladi ljudi. Ponosna, snažna, sretna. Bez gorčine. Počinjala je život ispočetka čak tri puta, svaki puta u jezivo teškim uvjetima s dvoje male djece na brizi. Borila se, izborila. Oličenje ženske snage, oličenje svega nemogućega što žena može preživjeti i izaći kao pobjednica.
Uza sve to, bila je prvi stranac ikada koji je dobio posao u irskoj državnoj upravi. Još jedna nemoguća bitka – dobivena.

Kad je vidiš, na njoj nema tračka težine koju je podnijela. Osmjeh, ponos, ljubav, mir – i dalje je mladolikog izgleda.

Žena se izborila za sebe i svoju djecu čak tri puta, tri krvava i preteška puta. Žena koja nije paradirala, nije šerala slike na fejsu, Žena koja ne deklarira nego živi emancipaciju, borbu, snagu i ponos može se svrstati ravno uz bok pravim sufražetkinjama.

Danas kada u našim krajevima obitelji ponovo bivaju izbacivane iz domova, postoji nekoliko vrsta žena: prve, koje pokorno rade kao roblje kod raznih Gazdi u neljudskim uvjetima, pognutih glava, ne pada im na pamet da ustanu i izbore se.
Druge, koje iz udobnih stanova s punim frižiderima i sigurnim primanjima deklarativno jednom godišnje isprintaju par plakata i prošeću gradom, šeraju lijepe poruke na fejsbuku, održe poneku tribinu ili radionicu kako bi pokazale da se bore za ženska prava iako se u stvari nisu izborile ni za što i ni za koga. Niti za Ženu, niti za Ženu pognute glave, niti za Žene koje danas odlaze u Irsku i Njemačku. Furaju se na sufražetkinje ali im ne pada na pamet žrtvovati se i boriti na način da nešto doista promijene, maksimum angažmana je deklariranje i samopromocija, koja fotka na fejsbuku i to je to.
Treće, koje odvode djecu u sigurniju budućnost.

Ženi koja je svojim borbama doista promijenila nekoliko života Irska je omogućila siguran dom za nju i njezinu obitelj. Obiteljima kojima naša domovina ne može omogućiti siguran dom, Irska ponovo pruža utočište.