Moje kćeri  puno čitaju odmalena. Razdoblje intenzivnog čitanja je trajalo do otprilike petog, šestog razreda osnovne škole kada su naprosto knjige postale “glupe, dosadne i tkojošuopćedanasčitaknjige“. Naravno da sam to pripisivala pubertetu, pa koje dijete u moderno doba čita išta s papira u toj dobi?
Da, bilo mi je žao što su prestale čitati, ali ne možeš nikoga natjerati na išta, pogotovo teenagere.
Činjenica da čitaju obaveznu lektiru mi je bila mala utjeha “jer barem nešto pročitaju, pa makar na silu”.
Malčice sam sumnjala da im je prisilno čitanje dosadnih i pogrešnih lektira ugasilo žar za knjigom, no ipak sam zaključila da je za sve kriv pubertet.

U Zg u srednjoj školi, naravno uz redovno učenje svih ostalih predmeta, lektira je sprint – maraton. Mora se pročitati brzo, puno, u kratkom roku,  čim se jedna završi odmah ide druga. Svaka dva tjedna se obrađuje nova knjiga na način da ju djeca “pročitaju” kod kuće i na jednom jedinom satu kad ih se ispituje moraju biti spremni i znati čudesa o toj knjizi. Znači, čitanje na brzinu, bez razumijevanja, ako ne savladaš kako treba slijedi kazna u obliku loše ocjene, na satu se ionako ništa ne stigne obraditi, onaj tko je pročitao najčešće ne dobije dobru ocjenu jer uvijek ima nešto iz te knjige što nije zapamtio, a profesor, naravno, neće nagraditi ono što si pročitao nego potražiti baš onaj dio o kojem nemaš pojma tako da ti može spustiti ocjenu i pokazati ti kako nisi dovoljno dobro odradio zadatak.

No nema veze, može se reći da su “naša djeca pročitala i obradila jako puno knjiga”.
Dobro, možda su protrčala preko njih, to bi bio bolji opis. Naravno da im se knjige zgade. Em ne stignu, em nema diskusije, priče, objašnjavanja i naravno da svi dobivaju loše ocjene jer uz ostale predmete tko stigne pročitati debelu dosadnu knjigu iz prahistorije i to u samo dva tjedna. Ako netko i stigne, ne da mu se jer je svima mučno od lektire.

Rekao neki dan ministar djeci “da se on slaže da bi Ilijadu trebalo čitati u kasnijim razredima”. Kao da ju itko uopće pročita ili nedajbože, razumije, u kojem god razredu.

Kada smo doselili u Irsku i kad sam saznala da se ovdje tokom godine obrađuje jedna jedina lektira, potiho, u sebi, bila sam stvarno duboko nesretna što će čitanje biti potpuno izbačeno iz odrastanja moje djece. Jedna jedina knjiga. Koma.

I onda se desila stvarnost.
Tu jednu jedinu knjigu (kod jedne Plavuše obrađuje se Hamlet, kod druge Romeo i Julija) u školi obrađuju na sve moguće i nemoguće prezanimljive načine tokom cijele godine. Glume, recitiraju, rade prezentacije, čitaju na glas, analiziraju polako i temeljito koji su bitni dijelovi knjige, što je pisac poručio, kako bi se mogla radnja prenijeti u današnje doba, kako bi danas izgledala takva knjiga. Učionica trešti od smijeha dok se obrađuje lektira.
Idu u kazalište pogledati istoimenu predstavu.

Što se desilo uskoro?
Odjednom je knjiga ponovo postala prezanimljiva i prezabavna.
Mamine Plavuše su, usred onog istog puberteta, tražile upis u knjižnicu, a kindle je postao neizostavni modni dodatak.
Knjige su ponovo postale dio naše svakodnevnice, knjige su ponovo prijatelji.

Knjige su lijepe, zanimljive, uzbudljive….ma sve ono što su nekada i bile.

Jedino više nema dosade, prisile i kazne koje su bile usko vezane uz knjige.

Na žalost, jedino što mogu zaključiti – prekobrojna i neprimjerena lektira nije nikoga naučila ljubavi prema knjizi, ali je itekako one koji vole čitati, naučila da zamrze čitanje.