Dojadilo ti slušati priče od staroga – što nam fali, nismo žedni, nismo gladni. Nemreš ga više gledati kak cuga, jer žedan znaš da nije, od kad ne radi, samo pije.
Skužiš da danas u domovini samo vječni rekreativci rade na polju ili su vojnici, Slavonija samo što nije postala golf teren, a tko previše radi je uhapšen.
Dok debele Švabe plaćaju cestarine i skupe vinjete, da vide to more i kupe vegete, spakiraš uramljenu sliku prvog predsjednika i odlaziš.
Slikaš krila aviona, komad mora stari grad…
Odmah nakon slijetanja cerekanje kameri, iza tebe more ili Cliffs of Moher, kao fototapeta nekog dalekog svijeta….
Spreman na birokratske zavrzlame, kod prijave za PPS, mantraš u sebi:
Oprostite sto dišem, neću nikad više, samo mi pomozite
kroz šumu formulara bez malenoga dara, jako slabo prolazim.
Al ne kuže Irci kaj je šuma formulara, a maleni dar ne uzimaju ni pod cijenu života!
Nigdje ne piše molimo ne kucati, uopće ti ne pada na pamet nekoga upucati il skočit pod tračnice, jer su svi susretljivi i ljubazni.
Nije potrebno donijeti dvije sličice, jer te oni slikaju tamo gdje se prijavljuješ za dokumente. Ne čeka se satima, jer se termini unaprijed dogovaraju.
Odjednom skužiš da nema tih vjerskih huligana kako ti broje zadnje dane, kliču svome Übermenschu da digne cijeli svijet u benchu.
Ovdje je sasvim nebitno jel tvoj Bog jači od mog, ne gine se u ime ni jednog od njih.
I onda kad se smjestiš, jedino za čime žališ je da se bar možeš vratiti na početak i biti onaj isti bahati dječak: fakat ne bi forsiro neki ležeran stil niti se trudio da uklopiš svoj svijet u onaj svijet, svoje snove u raspored.
Sretan jer su konačno lokalni dileri zagrobnog života maknuli ruke s tvog volana, maknuli dupe s tvojeg sica, sad putuješ bez GPS-a, GPS-a sa nebesa.
I znaš da ti neće biti žao sto nisi klečao.
Jedan osmjeh s kojim dijeliš promjenu, daje svemu neki smisao i ime. Znaš da si se morao maknuti inače bi usahnuo….
Onda čuješ da dolazi Hladno pivo u Dublin i spremiš sve:
Paziš da ne izađeš u majici za po doma.
Po cijelom gradu upališ svijeće jer sutra samo zbog tebe slijeće – osobno gospon Mile!!!
Srećom, nisi jedini stanovnik jer je pol Hrvatske u Dublinu.
Jebivjetri koji nešto rade, naravno, kasnit će na koncert, no pripremiti će čestitke na kojima piše:
Mile, ne moraš nam pozdravljati domovinu, nema joj ozdravljenja.
Najdivnija zemlju svijeta je samo onima koji nigdje drugdje nisu bili. Uz to je još i prepuna idijota.
Valjda će nam otpjevati nešto ljubavno.
Možda nam donesu i sarmu koju njihova mama kuha najbolje. Ili čušpajz zelje.
A mi, mi ćemo ih pitati bilo što, samo da budemo još malo zajedno. Valjda ima aplikacija za tu situaciju.
Fakat, nije sve tako sivo
kad imaš s nekim u Dublinu otić na Pivo.
