Irci jako vole okupljanja. Obzirom da je Dublin u biti formiran kao skupina nekoliko naselja koja su spojena u grad, mi kvartove od milja nazivamo sela, a zbivanja koja se odvijaju po kvartovima su za nas male seoske zabave (možda se još netko osim mene sjeća tog filma iz davnih dana). Svaki vikend se u većini tih “naših sela” odvijaju sajmovi na kojem lokalni mali obrtnici prodaju svoje proizvode. Postave se šatori, štandovi i zabava može početi.
Doista je predivno vidjeti kako mnogi ljudi s puno ljubavi nešto rade, proizvode u svojim domovima, jednostavnim radionicama, najčešće nakon redovnog posla i onda to prodaju vikendom na štandovima. Mali proizvođači su motivirani raditi, ostalima je super kupovati domaće, nekima je fora samo doći i družiti se. Koji god razlog, uvijek su takvi sajmovi puni ljudi.
Za razliku od maltretiranja koje prodavači na placevima doživljavaju u Hrvatskoj ovdje je slika potpuno drugačija:
Iskustvo iz prve ruke:
“Moraš se u poreznoj registrirati kao obrtnik. U PDV sustav ne moraš ući dok ne počneš zarađivati ozbiljne novce. Fiskalizacije nema, pa tako ni fiskalnih blagajni. Ne moraš imati nikakvu blagajnu, račun uopće ne trebaš izdavati. Na proizvodima možeš imati bilo kakvu deklaraciju i ne moraš, no imaš ju zato jer je to kultura poslovanja, a ne zato da te inspekcija gnjavi. Ako ti proizvodi ne valjaju, jednostavno nećeš imati kupaca.
Porez prijavljuješ na kraju godine, upišeš podatke na poreznu online i oni izračunaju (ovdje su inače porezne prijave fizičkih osoba nevjerojatno jednostavne, brze i efikasne). Ako mislim da ću imati dosta prihoda mogu unaprijed platiti nešto poreza tako da na kraju godine ne moram odjednom platiti previše, no ako ne želim, ne moram. Knjige su toliko jednostavne da ih vodim sama – samo ulaz i izlaz. Ne moram brinuti o elementima računa koje evidentiram.
Na zaradu od obrta plaćam samo porez na dohodak na kraju godine. NIKAKVE druge namete. Ne moram obračunavati doprinose za radno vrijeme koje sam odradila vikendima kao obrtnik ni voditi bilo kakve evidencije.
Nazoveš plac, pitaju te kaj imaš, pošalješ slike proizvoda i onda ti vele: “Dođite”. Ja plaćam 30€ mjesto svake subote. Uglavnom, nema posebnih regulativa tamo. Nema brojanja zaliha, kontroliranja šta si donio, šta si prodao. Nema nikave papirologije (mislim, koja joj je uopće svrha?). Hranu provjere inspektori s vremena na vrijeme da vide imaš li frižidere, ali mi ostali… ništa. Mogu imati deklaracije napisane rukom. Tako je na većini placeva. Handmade proizvodi poput mojih – ne “prate”. Ne treba račun, nitko ne traži. Na mom placu jedino te pitaju da li je prirodno, organsko i handmade jer je takva vrsta placa…”
Sad se naravno pale lampice i pitaju se ljudi – pa kako država zna da plaćaju porez? Kako se državi to isplati?
“Država” je shvatila da svatko tko ima poduzetnički duh, da bi se razvio, na početku mora biti rasterećen državnog maltretiranja. Zatim, svatko tko nešto radi i zarađuje, čak i ako plaća mali ili nikakav porez, za državu je super dok nije na teret državi kroz razne oblike socijalne pomoći. Država koja razmišlja dugoročno, ne uzima previše, barem ne na početku.
Da je Kundera ovdje, vjerojatno bi napisao knjigu “Nepodnošljiva lakoća poslovanja”.
