Irski socijalni sustav je prilično darežljiv, pa se tako vrlo često može naći nekoliko generacija obitelji čiji članovi nikada nisu radili, a dobili su od države stanove, novac za živjeti i općenito nikada im ništa nije falilo. Za ljude koji iz bilo kojeg razloga ostanu bez mjesta za život, država omogućava stan ili kuću, a ako su sve državne kuće zauzete, onda beskućnicima država plaća prenoćišta, hotele ili hostele. (Fakat pretjerano, ali dobro…)
No i uz takav sustav postoje oni koji se iz raznih razloga nisu uspjeli izboriti za socijalne potpore, koji ne žele, ne znaju ili iz bilo kojeg razloga ne dobivaju pomoć od države.
U centru Dublina doslovno na svakom koraku nalaze se beskućnici koji sjede s posudicama u rukama i čekaju da im netko da sitniš. To su većinom oni koji ne žele državne potpore ili su psihički prekrhki da bi se izdigli iz situacije u kojoj su se našli. Bilo gdje dalje od centra, skoro nemoguće je vidjeti beskućnika.
Ako se malo bolje zagledate, veliki broj njih ima potpuno nove markirane tenisice, vrlo cesto nove kvalitetne jakne.
O čemu se radi?
Krenimo od školskih klupa: djecu se već u školi potiče i uči da redovno volontiraju. U volontiranje su uključene škole, roditelji i općenito cijela zajednica. Za volontiranje djeca dobivaju razne nagrade u obliku pohvalnica i sve je prikazano kao velika čast.
Kada ta djeca malčice stasaju, ostaju volonteri tako da je grad prepun odraslih ljudi koji volontiraju na svim mogućim i nemogućim mjestima skupljajući donacije za one kojima je potrebno. Firme organiziraju volontiranja svojih zaposlenika na redovnoj bazi. Isto tako, ljudi redovno doniraju i to ne baš male novce (kad su Plavuše ljetos volontirale skupljajući novac za juhe za beskućnike, ljudi su uredno davali papirnate novčanice za donacije, ne samo ostatke kovanica).
Charity shopovi skupljaju rabljenu odjeću, obuću, igračke, knjige (ima genijalnih knjiga po 1-2 euro, a kad se ta knjiga pročita, ponovo se može vratiti u taj dućan i ponoviti dobro djelo), sve što je ljudima višak i onda to prodaju za sitne novce, a zaradu troše na pomaganje.
Svi volonteri su organizirani u nekakve registrirane grupe i vrlo transparentno provodi svoje misije: prolazite li centrom Dublina između 22 i 23 sata, vidjeti ćete volontere kako guraju kolica sa kuhanim obrocima i dijele ih beskućnicima. Isto tako, dijele im vreće za spavanje, čistu odjeću i obuću. Ponekad samo toplu riječ ili kratak razgovor.
Tako dolazimo do objašnjenja zašto su svi beskućnici u centru i zašto imaju nove tenisice – u centru im je osigurana podrška.
Bez imalo osuđivanja, pitanja i uplitanja, iako je država ponudila stvarno puno, za one koji se nisu snašli, postoji netko tko će im barem malo olakšati situaciju u kojoj su se našli.
Nikome od volontera nije bitno jesu li ljudi kojima pomažu alkoholičari, narkomani ili su samo izgubljeni u modernom društvu. Uopće nisu bitni razlozi zašto je netko završio na ulici, kakve odluke su ga dovele do toga, kakvi životni putevi su rezultirali situacijom potpune besperspektivnosti.
Trebaju pomoć, a oko njih je doista mnogo ljudi koji su spremni pomoći.
