Jučer sam imala par sastanaka na dosta udaljenim dijelovima grada. Relacija bi otprilike bila Samobor – Šestine – Žitnjak.

Obzirom da još nemam auto, naravno da sam orijentirana na javni prijevoz. Tramvaj, bus, google maps – sve u svemu – nema frke.

Idem u veliku multinacionalnu kompaniju koja ima tri zgrade u Dublinu. Jedna je negdje u centru, dvije u zapadnom dijelu grada. Nema frke, idem na zapad.

Aha, da. 

Na koju god stanicu sam došla, prvo sam stala na pogrešnu stranu ceste. Da, oni ovdje voze po “krivoj” strani ceste pa su im i stanice na toj istoj krivoj strani. Dobro je kad dođeš na stanicu koja prolazi cestom gdje voze drugi auti pa još i možeš vidjeti u kojem smjeru ide promet, ali kad dođeš na tramvajsku stanicu pored koje nema prometa, stojiš sa strane ko kreten i gledaš na kojem mjestu bi se moglo najbrže prijeći pruga kad tramvaj dođe jer, naravno, sigurno stojiš na pogrešnoj strani.

Osim toga, na vozilima piše u kojem smjeru idu, no meni to niš ne znači jer ne poznajem koji dio grada je u kojem smjeru.

Dođem nekako do tramvaja, skužim kak se plaća karta ( poništava se na automatima izvan tramvaja), malo glumim debila pitajući tipa pored mene na kojoj stanici trebam izaći jer u tramvaju pišu nazivi stanica samo na Irskom. Pa si mi dva malo guglamo, razmatramo i skužimo da ipak pišu nazivi i na engleskom, samo treba pogledati na drugu stranu.

Ok, izađem na pravoj stanici i naravno nemam pojma u kojem smjeru sad trebam krenuti. Ne znam gdje se nalazim, čak i da znam bilo bi mi svejedno. Ok, krenem, pitam nekog tipa, idem u dobrom smjeru, dođem do poslovne zone. Nađem zgradu iz prve sva ponosna što sam stigla 25 minuta prije sastanka.

Tko me zna, zna da nikad ne kasnim i da čak i ako mislim da ću kasniti i ako javim da ću kasniti, iz nekog nejasnog razloga, stignem na vrijeme.

Uđem u predvorje, portir veli nek čekam. Za desetak minuta se ispostavi da ja jesam u dobroj firmi, ali naravno u pogrešnoj zgradi. Koliko mi treba do tamo? Desetak minuta. Znači barem dvadeset.

Sad mi je već fakat bilo dosta traženja pravog smjera tramvaja, stanice na kojoj trebam izaći, odlučim pozvati taksi. Eto njega za minutu.

Sjednem u auto i razmišljam – ok, ovo je valjda prvi puta u životu da ću negdje kasniti, da sam mlađa, sad bih se sigurno nervirala, ali to doba je prošlo. Rekoh, zabole me.

Jedino zbog čega sam se počela osjećati nelagodno je bila činjenica da u novčaniku imam samo krupne novčanice, a vožnja očito neće koštati puno. Tak sam si malo razmišljala o tome kak će mi sad vozač reagirati, hoće li okretati očima da nema sitnog, mrzim, ali fakat mrzim kad mi tak netko iznudi tringelt jer nema sitnog. Ma, rekoh, zabole me i zato.

(da, očito se prilagođavam irskom načinu života, oni se ponašaju ko da ih boli briga za sve, reklo bi se da su na nekom dobrom dimu)

Stane vozač, veli iznos, dam mu pare, ne reagira. Ne okreče očima, normalno uzme novce bez reakcije. ( Ma rekoh, daj bar jednom duboko uzdahni da pokažeš da ti sad ta novčanica ide na živce).

Otvori pretinac u autu a u njemu spremnik za kovanice, prepun sitniša. Počne vaditi sitniš, meni sve čudno, čekam reakciju. Daj reagiraaaaaj, nisi normalan!!! Nemre ti biti svejedno kaj me voziš na kratkoj relaciji i još te maltretiram s glupom novčanicom.

Očito, može.

U tom trenutku odlučim ostaviti tringelt i velim mu da zaokruži. Kad nije iznuđeno, onda se ja osjećam super jer me nije nažicao, on je ok jer je dobio novce i svi sretni. Isti rezultat kao i u situaciji kad on nema sitnog, samo sa pozitivnim osjećajem.

Zadovoljna izlazim iz taksija, spremna na ispričavanje što kasnim, dođem na sastanak, a ljudi s kojima sam trebala imati sastanak nisu još gotovi s prethodnim sastankom, zamole me da pričekam.

Eto, nisam ni ovaj puta zakasnila   🙂