Možda bih trebala blog nazvati “Zagrepčanka koja se čudi svakoj gluposti u Dublinu”.
Dok razmišljam o tome, nije mi jasno kada su nam obične stvari postale tako čudne, što nas je toliko promijenilo?
Danas se u školi desila izvanredna situacija – jedna djevojka je taman prije početka velikog odmora pala u nesvijest.
Isti tren je bez ikakve panike, nevjerojatnom brzinom cijela škola bila organizirana za izvanredne situacije:
Hitna je pozvana odmah, došla u roku par minuta.
Svi profesori su izašli na hodnik, svaki je očito unaprijed znao za koji dio hodnika je zadužen. Organizirali su da hodnici budu prohodni, djeca, koja su upravo krenula na veliki odmor, su usmjeravana u svoje matične razrede. Učenice završnih razreda su bile uključene u organizaciju – nadzor hodnika, briga za manju djecu, održavanje reda.
Bez stresa, buke i panike. Umjereno i koordinirano.
U školi je vladala pristojna tišina, hodnici prazni, profesori i najstarije učenice održavaju red, do objave da se može nastaviti s uobičajenim aktivnostima.
Hitna došla u školu praznih hodnika, pobrinuli se za dijete, otišli bez probijanja kroz gužvu, a školske aktivnosti su nastavljene kao da ništa nije bilo. Osim što su im produžili odmor deset minuta :D.
Impresivno.
