Vozači autobusa

Dublinski busevi su veliki, na kat su, najčešće su prilično puni. Iako voze doslovno jedan za drugim, stalno su prilično puni, ali nikad tako puni da u njima ljudi stoje. Na gornjem katu se ne smije stajati, dolje ima samo par mjesta za stajanje i ukoliko nema mjesta za sjedenje, čekate idući bus. Doći će odmah.

Prilikom ulaska u autobus svi mirno čekaju u redu i poništavaju karte. Imamo dvije mogućnosti – ako se vozimo više od 13 stanica, štancamo karticu za prijevoz na automatu i imamo neograničenu vožnju.
Ukoliko se planiramo voziti kraće, kažemo vozaču broj stanica ili naziv stanice na kojoj silazimo i on naplati samo broj stanica koliko se vozimo.

Hahahaha, ma ma šta će Balkanci nego prvo pomisliti – pa to je super, kažeš vozaču manji broj stanica i voziiiiiii Miškoooooo za sitne pare……Da. Moš mislit :rofl:

Sjedimo na gornjem katu, vozimo se, bus klizi, pun ljudi. Stane, krene, stane. Stoji. Svi i dalje sjede.
Dolazi neka putnica, govori – Donnybrook Church!!
Anybody?

Nitko ništa.
Ode.

Eto vozača na gornji kat.
Pokaže na dvije žene – “Two girls for Donnybrook Church”
Okrene se i ode.

Bez podizanja glasa, bez pitanja. Ode i čeka.
Žene se dignu, doplate karte, bus ide dalje.

Misli se netko švercati?
Kod izlaska iz autobusa, SVI, ali doslovno svi kažu vozaču – thank yoooouuuu, a on svima odgovara – thank yoooouuuuu, byeeeeee
U kojem tonu? Rekla je moja kćer – mama, on nas pozdravlja ko da smo bili s njim na ručku

Čudan neki bus