Dovoljno je bilo jednom u životu, prije rata, otići u Sarajevo da bi se istinski razumjela posebna gostoljubivost Sarajlija. Divno je to Zabranjeno pušenje opjevalo u pjesmi Fildžan viška
…I stari reče tad, vidiš, tu svako zna
politika je prosta stvar
kafu kad zakuvaš fildžan se ostavlja
ako ko naiđe, jebi ga
to ovdje svako zna…
Bila sam nedavno na roštilju, ovdje u Dublinu. Roštilj se naravno odvijao po pravilima – puno priče, dosta smijeha, previše hrane, cuge koliko tko može podnijeti. Na roštilju svi pričaju “po naški”.
Kasnije popodne, naišli poznanici, Irci, nešto preuzeti. Čuli da roštiljamo, pa se pridružili. U nekom trenu sam pomislila kako je neobično da su došli u sasvim nepoznato društvo i pridružili se na roštlju. Pomislila bih kako se ja ne bih usudila nešto tako napraviti jer bih se bojala da će mi ljudi zamjeriti, da nije prikladno, pa neću se nametati, možda ću im smetati, ma sto razloga zašto je to neprihvatljivo.
Naravno da nitko nije zamjerio, naravno da nisu smetali, naravno da nije bilo ni jednog razloga zašto bi ti bilo neprihvatljivo.
Njima je to bilo sasvim normalno, jer je to ovdje sasvim normalno i to svi znaju. Ljudi su jednostavno druželjubivi, opušteni, pozitivni i rado prihvaćaju jedni druge. Uopće im nije smetalo što smo sa strane pričali hrvatski – ušli, najeli se, raskomotili i opustili jer je to, eto, najnormalija stvar da kad je roštilj, dođeš, navratiš, pridružiš se jer su svi dobro došli i uvijek ima viška…ako ko naiđe, jebi ga….
…I stari reče tad
vidiš, sada čitav svijet zna
da postoji grad
gdje se kafa zakuva i fildžan ostavlja
ako ko naiđe, jebi ga
to ovdje svako zna…
Da, ovo je grad u kojem svi znaju da kad se roštilj ispeče, nema fildžana, ali ima uvijek dobre volje, želje za druženjem i mjesta…ako ko naiđe, jebi ga…to ovdje svatko zna
